Dok nas smrt ne rastavi

Bila je mlada, drukčija, živjela je kako je htjela, a on je bio stariji, uniformiran.
Slučajno su se upoznali kada je on došao u njen butik sa uštogljenom sponzorušom.
Vratio se za koji dan sam, očito ju nije mogao izbaciti iz glave. Molio ju je za kavu, ali ona nije mogla izaći na kavu s tajkunom, bilo je to protiv nje. Izlazila je s glazbenicima, slikarima, alternativcima, sličnima sebi. No, nije mu mogla odoljeti, nije bio njen tip, ali privlačilo ju je nešto u njemu.
Nalazili su se tajno, a ona je obožavala tu tajanstvenost, to skrivanje. Činilo joj se da je tako on samo njen, da je njihova ljubav samo njihova.

Kada mu je rekla da ga voli, shvatio je da je njegova, da joj nema povratka i iskoristio je to, iskoristio je to protiv nje i protiv sebe. Rekao joj je da bi je htio upoznati sa svojim roditeljima jer i on nju voli, ali da ne može onakva pred njih. Nije se naljutila. Uredio ju je i kupio joj odjeću po njegovom guštu.
Navečer je ispred ogledala gledala zbunjeno u neku novu osobu, nepoznatu joj - u cvjetnoj haljinici i štiklama, crvena kosa postala je plava, šminka nije bila crna nego ružičasta, piercinzi su nestali, 13 naušnica na uhu zamijenile su samo dvije svjetlucave. To više definitivno nije bila ona. Ona je umrla. Nestala je u tom jednom danu kao da nikad nije postojala. On nije shvaćao što joj je učinio, što je sebi učinio.

Prošli su mjeseci.
Gužva u njenom butiku se smanjivala, a njena se kreativnost gasila.
Jednog dana u njenu je trgovinu ušao stari znanac. Nije ju prepoznao i pitao ju je što se dogodilo s vlasnicom. Ispričala mu je kako se zaljubila i kako se promijenila. Nije mogao vjerovati, bio je razočaran. Uhvatio ju je za ruku i silom odveo, u početku se opirala, ali onda je popustila vidjevši gdje ju vodi. Ušli su u staru trošnu kuću. Osmjeh joj je obuzeo lice. Unutra je bilo staro društvo, koje ju je jedva prepoznalo. Družila se njima cijelu noć pušeći i pijući. Osjećala se preporođenom. Otrijeznivši se, odlučila je vratiti sebe. Pojavila se pred njegovim vratima, ista onakva kakva je bila kada su se upoznali. Svađali su se, ali on nije htio popustiti, htio je da opet bude lutka koju je stvorio, ali ona nije mogla prihvatiti da je ne želi onakvu kakva jest. Razočarana u ljubav i njega, izvadila je pištolj i pucala u njega. Lokva krvi se širila oko njega, gubila ga je.

Vozila se s njim u kolima hitne pomoći moleći ga za oprost i govoreći mu da ga voli, a on je samo trpio bol dok nije izgubio svijest držeći ju za ruku.

U onoj maloj sobici gleda kroz rešetke kako život prolazi i čeka dan kada će izaći i otići na njegov grob, na grob u koji je zakopala svoj život, svoju ljubav i sve što su njih dvoje mogli imati.

Autor: Amaterka